R A D O J E    D O M A N O V I Ć   ( 1873 - 1908 )

           Napredna Srbija pred kraj 19. veka dala je svog najboljeg proznog satiričara, čija su dela organski utkana u vatru političkih sukoba naroda sa terorom vladajuće dinastije Obrenovića. Vreme vladavine dinastije Obrenovića, u kojem je živeo Domanović, bilo je vreme pune diktature vlasti koja, otuđena od naroda, nije prezala ni od kakvih sredstava u borbi za svoje održanje. U to vreme je politička svest ljudi zadojenih slobodoumnim idejama Svetozara Markovića nužno rasla i društveno aktivirala boračke snage naroda. Kralj Milan Obrenović i njegov sin Aleksandar bezobzirno su, uz pomoć policije , pokušavali da sacuvaju dinastiju od mržnje i revolta naroda.

    U takvom vremenu stvarao je Radoje Domanović svoje čuvene satire, koje su političkom aktuelnošću i strasnom idejnom usmerenošcu neocenjivo doprinele borbi demokratske Srbije.

           Radoje Domanović je s pravom nazvan najvecim majstorom satiričkog smeha u eposi realizma i u celokupnoj srpskoj književnosti. Rođen je 16. februara 1873. godine u šumadijskom selu Ovsištu, u blizini Kragujevca. Piščev otac bio je učitelj ciji su preci bili iz Hercegovine. Majka Domanovićeva je bila rođaka, odnosno unuka, poznatog ustaničkog prvaka Pavla Cukića iz Karađorđeve bune.

           Neposredno po rođenju Radoja Domanovića njegov otac Miloš dobija učiteljsku službu u svom rodnom selu Gornje Jarušice. Osnovnu skolu Domanović je zavrsio u rodnom selu svog oca, a zatim gimnaziju u Kragujevcu. 1890. godine, posle završetka gimnazije, upisuje Veliku školu u Beogradu ( filološko-istorijski odsek). Postao je profesor srpskog jezika 1894. godine. Za vreme studiranja, 1893. godine, objavljuje svoju prvu pripovetku "Rođendan" u novosadskom casopisu "Javor".

           1895. godine, po završetku Velike škole, prvo zaposlenje dobija u Pirotu u gimnaziji. Posle godinu dana premešten je u Vranje gde je bio  profesor Bori Stankoviću,a 1897. godine postavljen je za predavača niže gimnazije u Leskovcu. Profesorsko službovanje Radoja Domanovića trajalo je svega tri i po godine, a posle toga je došlo do otpuštanja iz službe zbog istupanja protiv vlade na kongresu profesorskog drustva (1898). Nakon otpuštanja iz sluzbe Domanović se vraća u Beograd gde je živeo od novinskih i književnih honorara i tada započinje najplodniji period njegovog stvaranja koji je trajao sve do Majskog prevrata 1903. godine. To je vreme kada su nastale Domanovićeve antologijske satire: "Demon", "Ukidanje strasti", " Ne razumem", "Razmišljanje jednog običnog srpskog vola", "Kraljević Marko po drugi put medju Srbima", "Danga", "Vođa", "Stradija", "Mrtvo more".

           22. jula 1900. godine postavljen je za pisara prve klase u Ministarstvu prosvete i crkvenih poslova.

           29. maja 1903. godine dinastiju Obrenovića smenila je  dinastija Karađorđevića koja šalje Domanovića, kao svog stipendistu, u Minhen na jednogodišnji studijski boravak.  Od 1903. do 1904. godine boravio je u Minhen i tamo se bavio slikarstvom, a u jesen 1904. godine, po povratku iz Nemačke, pokreće satirički list "Stradija". Domanović je do kraja vladavine porodice Obrenovića ostao njihov protivnik i kritičar, ali je po dolasku na vlast  Karađorđevića i dalje  ostao u opoziciji i borio se protiv svih onih anomalija kojima je robovao i prethodi dinastički rezim.

           Kao i većina pisaca njegove generacije i Domanović oboleva od tuberkuloze i umire 1908. godine u 35-oj godini svog zivota.

           Kada je rec o Domanovićevom književnom radu može se govoriti o postojanju sedam tematskih krugova:

1. tematski krug čine priče iz seoskog života: "Rođendan", "Na mesečini", "Baba Stana", "Smrt";

2. tematski krug čine priče iz malovaroškog života ( palanačke priče), a najpoznatije su "Šule", "U mehani";

3. tematski krug čine humorističke priče: "Pozoriste u palanci", "Nigde spasa", "Sima penzioner", "Poklon kralju";

4. tematski krug čine anegdotsko-satirične priče: "Demon", "Policijska Mudrost", "Mitropolitov mačor",

"Ne razumem", "Naša posla", "Glasam za slepce";

5. tematski krug čine groteskno-fantastične priče: "Razmišljanje jedog obicnog srpskog vola", "Kraljević Marko po   drugi put medju Srbima", "Moderni ustanak";

6. tematski krug cine alegorično-satirčne priče: "Danga", "Vođa", "Ukidanje strasti", "Stradija", "Mrtvo more";

7. tematski krug čine parodično-satirične priče: "Ozbiljne naučne stvari", "Hajduk Stanko".

          Iako su i pre Radoja  Domanovića u srpskoj književnosti bile prisutne priče sa elementima alegorične fantastike, na primer kod Ilije Vukićevića, Svetolika Rankovića i Branislava Nušića, epitet rodonačelnika i tvorca najboljih alegorično-satiričkih priča pripada Radoju Domanoviću.